Biti uz teško oboljelu, umiruću osobu dar je i za umirućega i za pratitelja. Spoznaja da smo uz voljeno biće u tom presudnom vremenu, ujedinjeni u patnji i boli, ali i u nadi ponovnog susreta, duhovno nas obogaćuje. Proživljeno i darovano nam iskustvo tog zajedničkog "duhovnog putovanja" nosi značajnu poruku, stoga nas i obvezuje da ga podijelimo s nadom da će možda pomoći osobi koja prolazi kroz sličnu životnu situaciju. To iskustvo nam pomaže da razumijemo vlastiti život, spoznamo istinu o sebi i svijetu, dokučimo trpljenje i patnju, u završnici života - približimo se tajni smrti, ali samo približimo, jer je ona nespoznatljiva. Ipak, mi imamo pohranjeno znanje naših predaka kako umirati. I samoća smrti i prihvaćanje bolnih gubitaka pripada nama.

Iz uvodne riječi: Ljudi najčešće smatraju da o smrti i umiranju znaju dovoljno. Literature o toj temi ima sve više; usmena predaja je i dalje vrlo snažna. Međutim, kad se nađemo u toj situaciji, treba nam sva duševna i tjelesna snaga da se suočimo sami sa sobom, snagom i raznolikošću vlastitih burnih osjećaja, da si posvijestimo psihičke i duhovne potrebe umirućeg pa i samo umiranje kako bismo primjereno pristupili i postupali s oboljelim – umirućim voljenim bićem. (...) Osnovni je pak sadržaj ove knjige (potkrijepljen pri kraju navedenom literaturom) opis palete osjećaja i doživljavanja i pratitelja i umirućeg, koji se međusobno isprepleću, izmjenjuju i pretapaju, odnos prema (oboljelom umirućem) voljenom biću, odnos prema sebi, bližnjima i Bogu. Potrebno je istaći da je naše doživljavanje umiranja i tugovanje jedinstveno; ovise o našoj osobnosti, kvaliteti emocionalne veze, ranijim gubicima, o našim stavovima, religijskim zasadama i sociokulturi kojoj pripadamo. Bol koju danomice doživljavamo sudjelujući u patnji drage osobe posvješćuje nam blizinu smrti i proživljavanje gubitka – postupno opraštanje i anticipirano tugovanje.