Pomno promatrajući dječju igru lutkom/predmetom možemo uvidjeti kako ona pripada u simboličku igru i odraz je bogatstva djetetove mašte. Predmeti iz djetetovog okruženja u njegovim rukama oživljavaju i postaju lutke koje mu služe kao sredstvo kojim se izražava te gradi mostove između sebe i svijeta koji ga okružuje. Bez mašte ne bi bilo niti kreativnosti, jer svaki kreativni proces započinje nekom maštovitom zamisli. Većina autora koji su se bavili istraživanjem kreativnosti slažu se kako kreativnost označava novi i drukčiji pristup nekom problemu ili zadatku. Kazalište predmeta je odličan alat u pokretanju dječje mašte i kreativnosti – ono proučava predmete oko sebe, daje im nova značenja i stavlja u novi kontekst, pa je dijete svakodnevno u prigodi tražiti drukčije, novo i originalno. (...)
Za razliku od ostalih lutkarskih tehnika koje iziskuju posebne izvedbene uvjete (npr. crno kazalište), kompliciranu i dugotrajnu tehnologiju izrade lutaka (npr. marionete), posebno mjesto za animaciju (npr. paravan za ginjol) ili složeniju animaciju (npr. javanke) – kazalište predmeta lišeno je svih tih "posebnosti". Predmeti iz svakodnevne upotrebe su svugdje oko nas, dostupni u svakome trenutku, ne iziskuju sate izrade i čekanja da bi lutka bila spremna za animaciju. Dijete odabere šalicu, sat, kišobran ili bilo koji predmet koji mu privuče pažnju, nalijepi ili nacrta oči i igra može započeti. Dovoljan je tek običan stol koji će poslužiti kao scena i lutka/predmet u rukama djeteta može započeti živjeti, vičući iz sveg glasa: Neka igra započne!