Na stranicama koje slijede odlučila sam proširiti tezu načetu u knjizi Čija demokracija? iz 1997. kako moralna relativnost, nacionalizam i kapitalizam predstavljaju izazove projektu ostvarivanja, učvršćivanja i održavanja legitimnih (dakle, stabilnih) političkih sustava, te kako je osnova za legitimnost sustava prirodno pravo ili, kako sam to nazvala u svom prijašnjem radu, opći razum.

Iz knjige: Ne dajte se zbuniti: i liberalni idealisti i liberalni realisti vrednuju jednako legitimitet kao i poredak. Razlika je u tome što idealisti vjeruju da je građanski poredak posljedica legitimnosti sustava, a da se legitimnost stoga mjeri prema usklađenosti sustava s određenim vrijednostima i normama, dok realisti vide legitimitet samo kao lice građanskog poretka, kako god on bio postignut. (...) Samo potpuno legitiman sustav može dugoročno ostati uravnotežen; kad dopusti svojim institucijama i zakonima da postanu korumpirani (to jest, dopuštajući dotad demokratskim institucijama da se razviju u instrumente plutokracije), sustav sam sebi dosuđuje smrtnu presudu.