Svađe i mirenja su stalni pratitelji naših slučajnih, važnih i dragocjenih odnosa. Ovom se knjigom pokušalo na različite načine približiti ovoj svakodnevnoj temi. Ako vam se nešto od pročitanog učinilo poznatim, ako ste imali osjećaj da ste to nekako znali, ali niste dosad tako izrekli - jedan od ciljeva knjige je ispunjen: da se podcrta dio vašeg znanja, emocionalna podloga tog znanja i da vas se podrži u nastojanju da to znanje rasvijetlite, obojite i još bolje primijenite. Da dobijete snagu za stalni, teški i dvini zadatak koji se nalazi pred svima nama - avantura osobne promjene.

O knjizi:
I. dio: Pomiriti se sa samim sobom: Cjelokupno ponašanje čine: djelovanje, mišljenje, osjećaji i fiziologija. Od svih svađa i pomirenja posebno mjesto zauzima svađa sa samim sobom i mirenje sa samim sobom. Što čini to mirenje sa samim sobom? To znači da sebe treba poznavati - znati svoje dobre i loše strane. To dalje znači: računati s dobrim stranama, pokušati loše pretvoriti u dobre - radom na sebi - te prihvatiti ono što se ne može promijeniti.
II. dio: Pomiriti se s drugima: Sudionici dobre svađe znaju zašto su se posvađali, a znaju i za kakvo su se rješenje odlučili pošto su shvatili uzrok svađe. Svjesno su i u skladu sa svojim interesima odabrali jedno od mogućih rješenja: miriti se s razlikama, podnositi razlike, prihvatiti zajedničko rješenje u kojemu obje strane malo gube, a malo dobivaju, prikloniti se stavu onog drugog jer je to bolji stav, napraviti primirje dok okolnosti ne postanu zrele i dok se ne nađe pravi, a ne privremeni, način rješenja problema.
III. dio: Razumjeti mlade: Kad je riječ o mladima, o našoj djeci, koja su nam dodijeljena kao generacijski zadatak, bilo da smo im roditelji, učitelji, treneri, mentori, jednom riječju, stariji - tu nema pravih svađa. A pogotovo ne možemo govoriti o prekidima. Naša su djeca, naime, naš najvažniji, trajni, zapravo naš životni projekt. Mi se s njima manje svađamo i mirimo, a više ih nastojimo razumjeti. Zato se ovaj dio knjige i zove Razumjeti mlade. Od kad je svijeta i vijeka, od kad je pisanih spomenika, postoji potreba jedne generacije da se suprotstavi prethodnoj, a prethodne da bude oslonac sljedećoj, bez mogućnosti napuštanja i prekida. ovaj svijet su naši ispruženi dlanovi na kojima držimo mlade. Oni su jaje, zametak, ptić, nježna biljka... Držimo ih dok ne stasaju i ne polete. Držimo ih, ali ne prečvrsto, da ih ne bismo ugušili. I ne neoprezno, da nam se to malo vode na dlanu ne prolije.